tȉca

tȉca

tȉca (srpski, lat. tȉca)[uredi]

Imenica[uredi]

tȉca, ž

Imenica[uredi]

tȉca, ž

Kategorije: zool.


Oblici:

  1. tica [1]
  2. tȉce, tica [1]

Značenja:

  1. Ptica kojoj je rit prirodno stanište. [1]

Primeri:

  1. Ȉma u rítu nȅka tȉca, éja se zòve. [2] [3] [4] Kovilj Čerević Gospođinci Novi Sad Itebej Melenci Farkaždin Izbište Sefkerin Jasenovo [1]
  2. Sȗnce kad sȋne, a tȉce pȅvaju. Dobrinci [1]
  3. A dȍk nȇma rȉbe, nȇma ni bȃrski tȋca. [4] Kovilj [1]
  4. O Bòžiću kòd nās prȁvimo vȅliki kòlāč, pa kȃžemo — kȉćeni kòlāč. Tȍ nàpravimo tȉce, bòžiju rȗku, ružѝcu, bȕre i klȃs. Bata [1]


Reference[uredi]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 Rečnik srpskih govora Vojvodine, izmenjeno i dopunjeno izdanje u 4 toma, priredili mr Dejan Miloradov, Katarina Sunajko, mr Ivana Ćelić i dr Dragoljub Petrović, Matica srpska, Novi Sad.
  2. Pavle Ivić—Žarko Bošnjaković—Gordana Dragin, Banatski govori šumadijsko-vojvođanskog dijalekta. Prva knjiga: Uvod i fonetizam. — SDZb, HV, 1994, 419 str, str. 357.
  3. Ivan Popović, Govor Gospođinaca u svetlosti bačkih govora kao celine. Beograd (SANU, Posebna izdanja, knjiga SLHHV, Odeljenje literature i jezika, knjiga 21), 1968, 248 str, str. 105, 156.
  4. 4,0 4,1 Svetlana Malin-Đuragić, Ribarska terminologija Koviljskog rita (rukopis magistarskog rada).

Napomene[uredi]