bȁbica

bȁbica

bȁbica (srpski, lat. bȁbica)[uredi]

Imenica[uredi]

bȁbica, ž

Značenja:

  1. Manji nakovanj za otkivanje kose. [1]

Primeri:

  1. Pòneo je čakánac a bȁbicu níje, pa sȁda nѐ može da pòkuje kòsu. Begeč [1]
  2. I ȍndak je bílo jѐdno gvóžđe nàpraljeno. Tȏ se zválo bȁbica. Ùkucā se ȕ pānj. Nà tu bȁbicu mȅteš kȍsu i túčeš nùs krāj, ѝskӣvaš da bȕde nȃjtȁnja. Žabalj [1]
  3. Čòvek òtkuje kòsu, čakánac, i mȅte je na bȁbicu pa kȕje, kad je òtkuje, ȍndak ȉma glȁdilo, kȁmen — òndak se s òtӣm òštri. Tomaševac Bačinci Laćarak Subotica Pačir Mol Ravno Selo Futog Turija Nadalj Gospođinci Žabalj Čurug Kać Novi Sad Kovilj Đurđevo Titel Mošorin Đala Novi Kneževac Novo Miloševo Novi Bečej Kumane Taraš Melenci Jaša Tomić Neuzina Boka Šurjan Ilandža Vršac Jasenovo Lovra Ivanda [1]
  4. Ȉma bȁbica sȑpska, ȉma bȁbica nѐmačka. Sȑpska bȁbica je na kóčiću, ùdari se u zѐmlji i tàko se kȕje (góre je gvóžđe pȕpčasto na kòje se kȕje). Ako se kȕje na sȑpsku bȁbicu, kòsa òstaje na kòsište (ne mȏra kòsa da se skȋda sa kȍsišteta). [2] Jaša Tomić [1]
  5. Nѐmačka bȁbica stòji na stòlicu (jedna dѐbela nòga naprȇd i dvȇ nȁtrāg tȁnje i góre dàska da òbjaši kòsāč), i tȗ se sȅdne i kȕje se kòsa. Tȗ je rázlika izmed nѐmačke bȁbice i sȑpske: što je sȑpska četvoroȕglasta, a nѐmačka je tȁnja i šȉra. [3] Jaša Tomić [1]


  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Rečnik srpskih govora Vojvodine, izmenjeno i dopunjeno izdanje u 4 toma, priredili mr Dejan Miloradov, Katarina Sunajko, mr Ivana Ćelić i dr Dragoljub Petrović, Matica srpska, Novi Sad.
  2. Nevenka Sekulić, Zbirka dijalekatskih tekstova iz Vojvodine. — SDZb, HHVII, 1981, 107—306, str. 166.
  3. Nevenka Sekulić, Zbirka dijalekatskih tekstova iz Vojvodine. — SDZb, HHVII, 1981, 107—306, str. 167.